Legende oko Ivančice

KAKO SU IVANČANI DOBILI SVOJ KRAJ

Nakon što je Bog stvorio Zemlju i podijelio ljudima sve dijelove svijeta, krajeve sjeverno od Ivančice želio je ostaviti za sebe. Tada su svi ljudi dobili svoj zavičaj.

Nakon nekog vremena pojave se Ivančani i upitaju Stvoritelja koji je kraj dodijeljen njima. Svevišnji je bio vrlo zatečen i u neprilici, jer je mislio da je svima našao mjesto za njihov zavičaj. Zato im je odgovorio da je sve podijelio i da više nema slobodnih krajeva.

I kad su se nakon toga davni preci Ivančana pomirili da će ostati negdje u zaboravljenom kutu, Stvoritelj im reče: Da ne ostanete bez svoje grude dajem vam ono što sam ostavio za sebe, a to je najljepši kraj na svijetu podno Ivančice uz rijeku Bednju.

Pribilježio: Marijan Kraš

 

LEGENDA O TRAKOŠĆANU

Kad su Turci posjedali grad, bila u gradu zatvorena jedna žena i ta je rekla gradskim braniteljima neka je puste iz grada, pa će ona Turčina otjerati. I oni je pustili. Pođe na kup pijeska što bijaše pod gradom i čim je nj stala, od svakoga je zrnca postao stršljen. Kad su se stršljeni razletjeli, Turci su počeli bježati. i grad se tako oslobodio, a time i žena svoga sužanjstva.

Hirc, Dragutin: Volinska špica. Hrvatski planinar, god. 2/1899, br. 3.

 

LEGENDA O OŠTRCU

Vodič će ti o Oštrcu  pripovijedati ovu: Bio je rat i kraljica noseća pobjegla u ovaj grad, jer su joj purgari (građani) bili najvjerniji. Zato im je rekla: Da vam dam novce, te bi potrošili, dat ću vam "zeleni dar", što bude za "vjekovječinu", i dala im šume.

Hirc, Dragutin: Ivančica. Zemljopisni i narodopisni opis kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1906.

 

LEGENDA O LOBORU

Vodič će ti o Loboru pripovijedati ovu crticu: Kad su Turci došli pod grad, opsjedali su ga sedam godina. U gradu su ljudi sve pojeli, osim jedne junice. Kad su vidjeli, da im je od gladi poginuti, napune je pšenicom i spuste po "sklizaljci" dolje Turčinu. Prvi je Turčin priskočio, trbuh joj rasporio, a kad je u njemu zagledao pšenicu, reče svojoj družini: "Sedam godina već čekamo, nećemo ništa dočekati, kad blago hrane pšenicom." Turci su na to otišli i Lobor se oslobodio.

Hirc, Dragutin: Ivančica. Zemljopisni i narodopisni opis kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1906.

O ČRNIM MLAKAMA NA IVANČICI

Skoro zatim naći ćeš na maloj čistini "Crnu mlaku", stajačicu vodu, o kojoj priča puk, da amo dolijeću vještice s Kleka, da u njoj okupaju grješno svoje tijelo ...

Kukuljević-Sakcinski, Božidar: Ivanščica. Hrvatski planinar, god. 2/1899, br. 9.

Kad sam lanjske godine u "Varaždinskim novostima" objavila program naše proslave na Ivančici, napisala sam među ostalim, da tamo na večer pred Ivanjem plešu vještice. To je došlo do uha jednom starijem seljaku koji je imao preuzeti veći dio posla kod proslave i ovaj mi reče: "Ja bum se delal, ali ak buju poleg coprnice, ja nejdem ni blizu."
Nije mi preostalo drugo, nego da tom čovjeku obećam, da ćemo coprnice ovaj puta ispustiti.

Hrazdira, Pavica: Ivančica. Varaždinske novosti, god. 11/1940, br. 541.

Kod "Črnih mlaka", crnih bara punih treseta i mulja, a i blatne vode, trebalo je stati. Vodiči su u mrkloj noći izgubili tragove puta i mi smo slušali kako se vodiči međusobno dogovaraju da su im vještice zamele tragove, jer da sigurno te noći imaju svoj sastanak kod običajnog sastajališta povrh "Črnih mlaka". Ta priča o tom sastajalištu vještica još i danas kola među pučanstvom koje živi u selima oko Ivančice i podno nje.

Županić, Bruno: O 60-godišnjici planinarenja na Ivančici.  Zagorski kolendar, Zagreb, 1968.

Šuma je tajanstvena. To je mistični svijet bajke, na Črnim se mlakama o ponoći kupaju coprnice, a kroz Temni se dol strmim žljebom uz rušenje kamenja vozi sam nečastivi.

Georgijević, Adalbert: Preporod planinarstva u Ivancu. Zagorski godišnjak, Zagreb, 1975.

 

VRAŽJA PEĆINA KOD PRIGORCA

U narodu je postojala legenda da je vrag na tom mjestu htio pregraditi usjek Bistrice kuda su prolazili hodočasnici. Usmena predaja objašnjava da je Vražja pećina bila veliko sjedalo na najvišem kamenom bloku "jer se tu vrag odmarao poslije naporna dana, a još mu se i sada vide otisci stopala i riti!".

Ivanečki kalendar '75. Varaždin, 1975.

VRAG I SIROMAH

Bio jedanput jedan siromah, koji je imao samo puno djece, a drugo pa skoro ništa. Jedanput je išao u šumu drva sječi, pa si je uzeo sobom komad kruha. Kad je došao u šumu, stavio je kruh na jedan panj i počeo je sjeći jednu bukvu. U to dođe vrag pa mu uzme kruh, odnese ga u pakao pa reče drugim vragovima: "Uzeo sam onom siromahu kruh, da bude bolje kleo, pa će prije u pakao doći."

Jedvaj, Josip: Bednjanski govor. Hrvatski dijalektološki zbornik, knj. 1, Zagreb, 1956.

ŠPILJA VINDIJA

Čuo sam od starih ljudi pripovijedati, da je u Vindiju došao jedan dječko i čuo glas, koji ga je mamio, da pode prama kraju. Dječko se uplašio i. počeo bježati, ali i u bijegu slušao je kako mu neko govoraše: Da mi je malo bliže došao, vidio bi kako bi bilo.

Za drugoga svijeta bile su u Vindiji vile. Žene su im iz sela nosile jesti i stavljale bi jelo evo ovdje na zemlju, ali su im nosile i platno, da im za to prave oprave i šiju košulje. Kada bi žene pod večer opet došle, sve bi bilo gotovo ovdje položeno.

Žene su ropale (stvarale buku) sa cinjacima (posude u kojoj se nosi napoj), a vile toga nisu trpjele, pa su otišle; onda nije bilo grijeha, kako sada, pa su i zato otišle.

Neki je dječak po dolini pasao svinje i svaki mu dan jedna krmača odlazila u Vindiju i kasno se vraćala. Htio je znati kamo ide i zato joj za rep privezao klupko špage i držao ga u ruci. Slijedio ju je i vidio da ide u špilju, a na kraju u neku rupu, kojom bi dolazila do vila.

Unutra je straga kralj Matijaš; sjedi za stolom, na kojem gore dva duplira. Kad mu brada tri puta "preraste", onda će bit sud božji". Kad sam ga upitao, što će to reći, uzvrati, da će to biti, kad mu brada bude tako duga, da ju bude mogao triput omotati oko vrata.

Hirc, Dragutin: Ivančica. Zemljopisni i narodopisni opis kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1906.

 

TRI KAJKAVSKE NARODNE PRIČICE IZ PUNIKVI

(okolica Ivanca)

 

TRI BRATI

Tak su bili tri brati. Ali dva stareši same so imeli za bedaka najmlajšega i se so mu šteli zeti. Ali sejeno je mlajši ne bil tak bedast, da se nebi znal pri suodu za pravicu pravdati. Stareši brati so se mirovali pak so se dogovarali kak bi se najmlajšega riešili i njegov diel zeli. Onda so jenega dneva rekli da bodu staru štalu zrušili, da bodu oni zidane štale napravili. Rekli so mlajšemu da je on siremak, da si štalu niema ščega napraviti i da si oni bodu njegovo blago zeli i pod krov deli. Ali je nešći najmlajšega podučil pak je rekel starešim bratima: ''I ja si bom štalu napravil pak gda bodu štale gotove, bomo pustili blago pak v šteru štalu bo blago išlo, njegovo i naj bo.'' Tak je i bile. Najmlajši brat si je napravil štale z vieja, kajti je bil siremak pa je ne imel ščega štalo zidati. Brati su se smejali, ali gda so blago ze stare štale van pustili, ono je išlo v štalo z vieja, kajti niemo živinče ide de je zelenjava i tak je blago ostalo najmlajšemu.

 

KAK JE KERT POSTAL

Tak so bili dva brati. Ali so se ti brati jako svadili i pravdali za zemlo. Stareši se je štel so zemlo zeti, ali je navek pravdo zgubil. Stareši si neje dal mira i z nuova je tožil i zemlu iskal. Andak je vre i suocima postale bedaste, pak so rekli da bodu zemlu pitali i za koga bo ona pregovorila, njegova bo i ostala. A stareši brat je imel jeno diete pak se zmislil da bi to diete zakopal v zemlu i ono naj pregovori gda bodo zemlu pitali. On je diete navčil i zakopal ga v zemlu i gda so suoci došli i zemlu pitali čija je, diete je reklo da je zemla njegovega oca. I tak je zemla ostala starešemu bratu. Gda so se si razišli, išel je stareši brat nazaj dete odkopati, ali deteta ni našel, nazaj je pital: ''gde si?'' – ''Tu sem'', čul je z nuova i dale kopal. I kopa i zval nazaj kopal, ali deteta otkopati nieje mogel. Diete je postalo kert šteri v zemli mira niema i se dale rovle. Ostalo mu samo na šapicama pet perstov kak pri detetu.

 

KAK SO IŠLI NA POUT GRAH, SLOMA I ŽERJAVKA

 

Naš dedek i naš stric bili so tkalci i gda je v zime snieg zapal da črez trnac nieje bilo videti ni Ivonjčice, oni so tkali, a mi deca smo grah prebirali. Pak nam je dedek kajkavske liepe pripovesti pripovedal, a mi deca smo poslušali. A gda smo mi deca našli počeni grah, pitali smo dedeka zakaj je tie grah pokel. A dedek nam je pripoviedal kak so jenpot potovali grah, sloma i žerjavka. I tak su došli do jene vode. I kak su bili dobri pajdaši, neso se šteli raziti, nek so se dogovarali kak bi prešli prek vode. Grah i žerjavka neso se vupali vu vodo, pak su  se dogovorili da bo najpredi išla sloma z žerjavko pa se bo onda sloma vrnula po grah. Sloma je išla v vodo, a žerjavka je na nju duknula. Ali gda su bili na puol vode, sloma je pregoriela a žerjavka se vtopila. Gda je to grah videl, tak se jako nasmejal da je pokel. Došel je bogec pa je grah nazaj zašil, pak je od one dob grahu na sredine ostal zavezonjek.

 

ZAPISAO: IVAN BUKOVEC

Hrvatsko zagorje, 3(1971), br.1 ; str. 31-32.