Znameniti ivančani

 

ZNAMENITI  LJUDI IVANEČKOG KRAJA

 

 

 

MATIJA SMODEK PROF. PRVI PREDAVAČ HRVATSKOG JEZIKA NA ZAGREBAČKOM SVEUČILIŠTU.jpgSMODEK  Matija, pravnik, sveučilišni profesor (Novaki, Maruševec, 4.01.1808. - Bjelovar, 22.09. 1881.). Rođen je u seoskoj imućnoj  obitelji, što je Matiji omogućilo školovanje u Varaždinu, Šopronu, Zagrebu i Budimpešti. Od 1831. do 1840. godine Matija Smodek predavao je na Akademiji u Zagrebu hrvatski

jezik - kajkavsko narječje, u vrijeme nasilne mađarizacije u Hrvatskoj. Od 1832. predaje na Pravnom fakultetu privredno pravo, političke znanosti i ugarsko-hrvatsko pravo. Od 1835. godine profesor je statistike i rudnog prava, a na Pravoslovnoj

akademiji od 1849. do 1874. godine predavao je uz navedene predmete i upravno zakonoslovlje. Od početka svoje djelatnosti do umirovljenja odlikovao se samozatajnim radom znanstvenika i sveučilišnog nastavnika, u svojoj okolini  cijenjen i uvažavan, a kao iskreni domoljub prenosio je na mlađe naraštaje svoj patriotski zanos. O tome svjedoči činjenica da je u svojstvu redovnog profesora predavao hrvatski jezik punih 10 godina bez ikakve materijalne nadoknade.

 

 

 

 

LADISLAV PL. KUKULJEVIĆ IVANEČKI VELEPOSJEDNIK.jpgKUKULJEVIĆ-SAKCINSKI Ladislav, pravnik, ivanečki veleposjednik (Varaždin, 22.05.1815. - Ivanec, 1896.). Pravne znanosti izučavao je i diplomirao u Požunu (Bratislava). Za ratne i revolucionarne 1848.-49. godine aktivno se uključio u borbu protiv Mađara, a ban Jelačić imenovao ga je povjerenikom za opskrbu hrvatske vojske u varaždinskom kraju. Obavljao je dužnosti arhivara i suca varaždinskog kotara, dok je u Županiji križevačkoj  bio podžupan i veliki župan od 1867. do 1871. godine,  kada se povlači iz političkog života. Od tog vremena do smrti živio je u Ivancu i upravljao svojim velikim vlastelinskim dobrom, unapređivao gospodarstvo, pomagao savjetima, a često i novcem. Od oca Franje Kukuljevića naslijedio je imanje Ivanečka Kaniža, a od obitelji Šarlaj kupio je 1867. ivanečki kaštel (stari grad Ivanec) s pripadnim posjedom (zemlje i šume). Bavio se proizvodnjom žita i plodina, uzgojem stoke plemenitih pasmina, a držao je u zakupu poštu s konjima.  

Proširio je i poljepšao ivanečku župnu crkvu, doprinosom 11.000 forinti i ishodio veliku financijsku potporu zemaljske zaklade. U oporuci je uz  širu obitelj obilno darovao dobrotvorne zaklade i razna kulturna društva i udruge, osigurao isplatu potpora za stare i nemoćne, te za bivše kmetove svog veleposjeda Kaniže, Gečkovca i Vuglovca.

 

 

 

ARNOLD ĐURO, HRVATSKI FILOZOF, PEDAGOG I PJESNIK.jpgARNOLD Đuro, pedagog, filozof i pjesnik (Ivanec, 24.IV.1854. -Zagreb, 22.II.1941.). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Zagrebu,  1880.-82. boravi na stručnoj izobrazbi u Göttingenu, Berlinu i Parizu. rvo je bio gimnazijski profesor (1879.-89.), zatim ravnatelj učiteljske škole (1889.-94.), te profesor pedagogije filozofije na Zagrebačkom sveučilištu (1894.-1923.) Godine 1899. izabran je za rektora Sveučilišta i pravog člana JAZU (HAZU). Bio je predsjednik Matice hrvatske 1903.-1909., urednik Vijenca 1899.-1900. Književno stvaranje  Đ. Arnolda  je bilo idealistički i romantično  usmjereno, oslonjen na tradiciju A. Šenoe i F. Markovića u romancama i baladama o temama hrvatske prošlosti i biblijskih motiva. Zanosno pjeva domovini hrvatskoj, istini, pravdi, vjeri, nadi i ljubavi. Objavio je zbirke: Izabrane pjesme (1899.), Čeznuća i maštanja (1908.); Sa visina i dubina (1918); Izabrane pjesme (1924.); ali svoje uzore nije dosegao.

Trajna vrijednost ostao je Arnoldov praktičan pedagoški i filozofski rad. Na Zagrebačkom sveučilištu potakao je 1896. pedagoški seminar za teorijsku i praktičnu naobrazbu srednjoškolskih nastavnika. Autor je znanstvenih radova Etika i povijest (1880.); Filozofija prirodne nauke i sociologija (1899.;) Umjetnost prema znanosti (1906.); Jedinstvena hrvatska narodna kultura (1909.); i srednjoškolskih udžbenika Logika (1888.) i Psihologija (1893.). Bio je član Hrvatskog planinarskog društva već 1883. godine, a u prirodi rodnog Ivanca i planinama je nalazio inspiraciju za svoje pjesništvo.

 

 

 

BOŽIDAR KUKULJEVIĆ, PJESNIK UTEMELJITELJ HPD IVANČICA.jpgKUKULJEVIĆ-SAKCINSKI Božidar, pjesnik, ivanečki  veleposjednik (Zagreb, 31.03.1861. - Ivanec, 19.01.1927.). Sin je slavnog Ivana Kukuljevića-Sakcinskog. Nakon završenog studija prava na bečkom i zagrebačkom sveučilištu obnašao je službu podžupana i perovođe u Zagrebu, te kotarskog predstojnika u Varaždinu. 1896. godine naslijedio je od strica Ladislava ivanečki posjed s dvorcem. Po naravi i sklonostima bio je poklonik glazbe i književnosti. Pratio je  književne pojave u Hrvatskoj i objavljivao prikaze i kritike u literaturi pred kraj 19. i na početku 20. stoljeća. Pisao je o Vladislavu Vežiću, Stanku Vrazu, surađivao u časopisima Vijenac, Prosvjeta, Hrvatska vila, Balkan.  

Najznačaniji je prigodni prozni spis Mladost Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, u kojem opisuje mlade dane svog oca i njegova politička nastojanja. U rukopisu je ostavio nedovršenu Poviest plemičke porodice Kukuljevića Sakcinskih, a za ivanečku povijest zabilježio je prikaze posvete kapele strica Ladislava (nekada u ivanečkom parku), posvete barjaka Dobrovoljnog vatrogasnog društva Ivanec u srpnju 1891. i školske zastave 1901. godine. Utemeljio je podružnicu Hrvatskog planinarskog društva u Ivancu 1898. godine, U časopisu Hrvatski planinar 1899. godine objavio je inspirativan članak o prirodi  i ljepoti Ivančice.

NIKOLA FALLER, SKLADATELJ I DIRIGENT.jpgFALLER Nikola, dirigent i  skladatelj (Ivanec, 22.04.1862. - Zagreb, 28.02.1938.). Rođen je na očevom ladanjskom dvorcu Pahinsko,  nedaleko Ivanca. Glazbu je počeo učiti u Varaždinu i Zagrebu, a već u srednjoj školi korepetira u zagrebačkom kazalištu. Studirao je na konzervatorijima u Beču (A. Bruckner, F. Krenn) i Parizu (J. Massenet, L. Delibes, E. Guiraud). U školi Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu djelovao je kao nastavnik glasovira (1887.-89.) Bio je dirigent i ravnatelj Zagrebačke opere od 1896. do 1902. godine, te intendant Kazališta u Osijeku (1910.-12.), nakon čega ponovno dobiva angažman u zagrebačkoj Operi. Bio je zborovođa pjevačkog društva Zvonimir u Splitu (1899.-91.), Kolo u Zagrebu (1891.-94., 1895.-1907.) i predsjednik Hrvatskog pjevačkog saveza  od 1924. godine do smrti.

Zasluga je N. Fallera utemeljenje baleta kao posebnog ansambla (1894.) i obogaćivanje repertoara  izvedbama  temeljnih djela repertoara : opera R. Wagnera, P.I. Čajkovskog, J. Masseneta, G. Puccinija, P. Mascagnija, G. Bizeta, A. Thomasa,  R. Leoncavalla i L. van Beethovena. Faller je omogućio izvođenje opera hrvatskih skladatelja: V. Lisinski: Porin; S. Albini: Maričon; F.S. Vilhar: Ivanjska kraljica; V. Bersa: Cvijeta. Skladao je komorna djela, zborske pjesme i crkvenu glazbu.

Slobodno vrijeme provodio je u sabiranju i sistematiziranju planinske flore Hrvatske. Osobito su vrijedni njegovi botanički nalazi s Kleka, Plješivice i Risnjaka, te iz Češke, Grčke Švicarske i Rusije. N. Fallera se smatra tvorcem moderne križaljke, te je zaslužan i za razvitak hrvatskog zagonetaštva.

 

 

DR MAVRO SPILLER, IVANEČKI  LIJEČNIK.jpgSPILLER Mavro, dr. medicine, liječnik u Maruševcu i Ivancu (Osijek, 7.07.1870. - Jajce, 1.12.1940.). U ivanečki kraj premješten je iz Kostajnice na dužnost kralj. kotarskog liječnika 1909. godine, u vrijeme kada zdravstvo postupno postaje javna služba dostupna svim žiteljima. Njegova zdravstveno-prosvjetiteljska uloga, humanost i skrb za zdravlje  naroda upamtile su generacije zahvalnih pacijenata.

Bio je požrtvovan, štovan i cijenjen za svoj neumorni rad u Ivancu u kojem je djelovao punih 35 godina. Istodobno 30 je godina bio liječnik Ivanečke rudarske bratovštine (Bratimske rudarske blagajne), institucije koja se brinula za zdravlje rudara i članova njihovih obitelji.  Zdravstveno je zbrinjavao oko 4.000 osiguranika, uz redovan posao kotarskog liječnika.

Na kraju aktivne službe imenovan je višim sanitetskim inspektorom.  

Sinovi dr. Spillera - Adalbert, Pavao i Emil su u godinama nakon I. svjetskog rata okupljali mladež Ivanca u športskim aktivnostima, planinarstvu i društvenom životu. Nepobitna je činjenica da je ova obitelj, počev od dr. Mavre Spillera (sinovi su preuzeli 1941. godine preuzeli prezime Georgijević po majci) svojim doprinosom trajno zadužila Ivanec svojim domoljubnim djelovanjem za dobrobit ljudi ivanečkog kraja.



JOSIP JEDVAJ 1897 - 1980 DIJALEKTOLOG.jpgJEDVAJ Josip, dijalektolog (Bednja 1887. – Zagreb, 1980.) Klasičnu gimnaziju je završio je u Varaždinu, slavistiku studirao u Zagrebu, Beču i Pragu. Radio je kao gimnazijski profesor u Vukovaru i Zagrebu. Bio je član središnjeg uredništva Hrvatske enciklopedije, suradnik u izdanjima Leksikografskog zavoda FNRJ i Rječnika hrvatskog ili srpskog jezika JAZU. Surađivao u akademijinoj sekciji za jezik i Dijalektološkom odboru Razreda za filologiju i Institutu za jezik JAZU.

''… Najznačajnije djelo prof. Josipa Jedvaja je studija Bednjanski  govor (Zagreb, JAZU, 1956.), djelo koje je jedan od najboljih opisa nekog našeg organskog govora, nezaobilazno u proučavanju  i upoznavanju kajkavskog narječja, po kome je stekao svjetsko lingvističko ime. Za svoj znanstveni rad primio je visoko društveno priznanje – Republičku nagradu ''Božidar Adžija'' za životno djelo.'' (Franjo Hrg)

 

 

 

DR BRUNO ŽUPANIĆ, PRAVNIK I KNJIŽEVNIK.jpg ŽUPANIĆ-STEINER Bruno, pravnik i književnik (Varaždin,  30. 04. 1893. - Ivanec, 2. 02. 1987.). U mladosti je bio jedan od prvih  nogometaša u Varaždinu, a u povijesti ovog športa upisan je po prvom službeno postignutom pogotku 15. svibnja 1910. na utakmici  između VGŠK Varaždin i "Olimpije" Karlovac.

Nakon studija na sveučilištima Beča, Praga i Zagreba radi u sudstvu, a od 1921. godine  živio je u Ivancu i djelovao kao odvjetnik. Aktivno je sudjelovao u ivanečkom društvenom i kulturnom životu između dva svjetska rata, a do duboke starosti živo se zanimao za sva ivanečka događanja.

Dr. Bruno Županić-Steiner javio se u hrvatskoj književnosti 1917. godine na poticaj J. Benešića uz M. Krležu, A.B. Šimića, G. Tartalju, M. Feldmana A. Milčinovića, A. Kostelića i A. Halera.  Lirsku poeziju započeo je objavljivati u časopisu Mlada hrvatska, a surađivao je u Našim pravicama, Književnim novostima,  Savremeniku, Hrvatu, Šišmišu, Književnim horizontima, Varaždinskim novostima i Hrvatskom pravu.  Književni rad dr. B. Županića-Steinera obuhvaća prinose iz stranih književnosti (Turgenjev, Scheyer, Adamič) i povijesti hrvatske književnosti (Mihanović, Bublić, Vilović, Magerl Gotalovački, Galović, F. Marković, M. Miholjević). Ogledao se i kao povjesničar radom Dr. Ante Starčević (Hrvatsko pravo 1/1914.), te prikazom povijesne kronike Đure Vilovića Međimurje (1923.).

U "Zagorskom kolendaru" za 1968. godinu objavio je sjećanja pod naslovom O 60. godišnjici planinarenja na Ivančici.

 

 

PAVICA HRAZDIRA, KNJIŽEVNICA I GLUMICA.jpgHRAZDIRA Pavica (rođ. Milić), predsjednica HPD "Ivančica" Ivanec, književnica (Ivanec, 28.06.1895. - 11.03.1975.). Između dva svjetska rata bila je aktivna sudionica ivanečkog društvenog života: spisateljica, amaterska glumica, predsjednica planinarskog društva i poduzetnica u rudarstvu. Novele i pripovijetke o ivanečkoj sirotinji počela je pisati 1922., a objavljivala je i pjesme. Njezinu pjesmu Ivanečke sele, kasnije preimenovanu u popijevku  Poleg jedne velke gore  uglazbio je Rudolf Rajter, a obljubljenost skladbe je vremenom postala tako velika da se smatra pučkom kajkavskom popijevkom, a skladba je danas gradska ivanečka himna.

Prozni radovi P. Hrazdire prožeti socijalnom i društvenom tematikom, vjerno oslikavaju teške životne prilike sela  i rudarskih obitelji nakon I. svjetskog rata.  Novele i pripovijetke objavila je u "Varaždinskim novostima": U zagorskom vlaku, Vanjča (1937.), Zvonarica, Mikula (1938.), Dolari, Težak san, Tomek (1939..) Jankić, Petar i Pavao (1940.).

Pripovjednu prozu P. Hrazdire karakteriziraju osebujni likovi u sukobu s okolinom zbog nemogućnosti ostvarenja svojih ideala. Vješto je portretirala i psihološki analizirala seoske žene, mladiće i seljake-traumatizirane povratnike iz ratova u maloj sredini, koja sa zavišću, a ponekad i neprikrivenom zlobom stvara prepreke njenim junacima. Najčešće je to neshvaćena seoska sirotinja kojoj život nije ništa dao, naprotiv sve je oduzimao, pa je ishod uvijek tragičan. Pisala je o ljepotama Ivančice i djelatnosti planinarskog društva. Autorica je planinarskih putopisa Uzduž po Hrvatskom zagorju i Od Mangarta do Triglava.

 

 

OTOKAR HRAZDIRA, MAJSTOR UMJ. FOTOGRAFIJE, OSNIVAČ IVANEČKOG FOTOAMATERIZMA.jpgHRAZDIRA Otokar, rudarski činovnik, međunarodni majstor umjetničke fotografije  (Češka, 1898. - Ivanec, 9.12.1944.). O. Hrazdira je došao u Ivanec poslije I. svjetskog rata.  Aktivno je sudjelovao u društvenom životu Ivanca, a sa suprugom Pavicom  otvorio je dva mala ugljenokopa kamenog ugljena kraj Ivanca. Uvelike je doprinio gradnji planinarskog doma i piramide na Ivančici 1929. godine.

Bio je svestrano obrazovan i likovno nadaren iz čega je proizišlo bavljenje umjetničkom fotografijom. Prema Američkom godišnjaku fotografije (Boston, 1934.), Hrazdira je od 1930. sudjelovao na ukupno 8 internacionalnih salona s 18 izloženih i nagrađivanih fotografija. Reputaciju međunarodnog majstora fotografije pribavile su mu internacionalne izložbe i nagrade: u Cannesu (Prix offert i brončana medalja), Luzernu (srebrna i tri brončane medalje), Pragu (III. nagrada za kolekciju kontaktnih slika), brojnim diplomama i priznanjima za fotografije u Chicagu, Parizu i Bethuneu.

U Ivancu je 30.VI. 1931. osnovao fotosekciju HPD-a Ivančica, a prvu izložbu umjetničke fotografije  upriličio je u Ivancu 21.II.1932. godine. U ivanečku povijest ostaje upisan kao nakladnik jedinog međuratnog časopisa umjetničke fotografije Galerija, sa sjedištem redakcije u Ivancu. Odgovorni urednik revije bio je Pavao Špiler, a objavljeno je šest brojeva (listopad 1933. - ožujak 1934.).  

Život i  umjetničko stvaranje prekinuto je u nezapamćenom zločinu 9. prosinca 1944., kada su zbog suradnje s antifašistističkim pokretom prijekom presudom usmrćeni vješanjem u  središtu Ivanca petorica uglednih Ivančana: dr. Franjo Arnautović, Milan Gobec, Pavao Gomaz, Otokar Hrazdira i Josip Novak.

 

 

DR. ADALBERT GEORGIJEVIC, LIJEČNIK, OBNOVITELJ IVANEČKOG PLANINARSTVA.jpgGEORGIJEVIĆ Adalbert, dr. medicine, liječnik, obnovitelj planinarstva u Ivancu (Čerević u Srijemu 18.06.1899. - Samobor 18.11.1991.). Djetinjstvo je proveo u Ivancu, u kojemu je njegov otac dr. Mavro Spiller bio kotarski liječnik. S braćom Pavlom i Emilom, Brunom i Otom  Hrazdirom, Slavkom Miklaušićem, Gabrijelom Borovečkim, Milanom Gopcem, Oskarom Šnurom Franjom i Ivicom Bukovcem osnovao je Ivanečki športski klub 1920. godine. Uz podršku istomišljenika 1923. obnovio je Podružicu HPD "Ivančica" i bio inicijator gradnje planinarskog doma i piramide na vrhu Ivančice 1929. godine.

Nakon studija medicine u Krakowu radio je kao liječnik u Maruševcu i Vidovcu (od 1928.) i ostao upamćen kao dobrotvor i zdravstveni prosvjetitelj zaslužan za zdravstveni odgoj naroda. 1940. godine premješten je u Ivanec, u kojem je radio kao kotarski liječnik do travnja 1942., kada je premješten u Bosanski Novi, a 1943. u Veliko Trgovišće (kotar Klanjec). U kolovozu 1945. raspoređen je u Samobor gdje organizira zdravstvenu službu i osniva prvi dom narodnog zdravlja u bivšoj državi (1946.) Dužnost ravnatelja prvog i oglednog Doma zdravlja Samobor uspješno je obavljao  do umirovljenja 1965. godine.

Dr. A. Georgijević bio je  osobno vezan uz Ivančane, Ivanec i planinu Ivančicu koju je posjećivao do duboke starosti. Planinarima Ivanca namijenio je svoju vrijednu ostavštinu  koja potvrđuje njegovu neizmjernu odanost ovom kraju. Posjedovao je spisateljski dar kojim je duboko ponirao u ljepotu prirode, posebno Ivančice. Napisao je povijesne članke: Ivančica (Hrvatski planinar 1929. i Naše planine 1959; Sedamdeset godina planinarstva u Ivancu, Samobor, 1968;  Ivančica. Četiri memoarske refleksije (Naše planine 1963); Preporod planinarstva u Ivancu (Zagorski godišnjak 1975.).

 



KRKLECKRKLEC, GUSTAV, Udbinja kraj Karlovca, 23.06.1899. - Zagreb, 30.X.1977., pjesnik, pripovjedač i feljtonist. Djetinjstvo proveo u  Maruševcu u kojem pohađa osnovnu školu, a u Varaždinu klasičnu gimnaziju.1915. napušta Varaždin i upisuje sedmi razred zagrebačke gornjogradske klasične gimnazije, a školovanje nastavlja na sušačkoj gimnaziji i maturira 1918. Potom odlazi u Beograd, radi kao književni urednik i tajnik beogradske burze sve do II. svjetskog rata. 1945.vraća se u Za­greb, urednik je u nakladničkim kućama i časopisima, a zatim živi kao profesionalni pisac. Bio je pred­sjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književ­nika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije.

Cjelokupno djelo Gustava Krkleca – pjesništvo, eseji, kritike, feljtoni, memoarski zapisi, prožeto je poetikom maruševačkog i varaždinskog kraja, kojem je "… krvno, psihološki i etički pripadao u djetinjstvu, dječaštvu i ranoj mladosti. Između sna i jave, zavičaj se ukazivao i u ljepoti jednog poetskog sna i u inkarnaciji grube jave …a u naglašenoj melankolici Krklečeva stiha, u sve češćoj motivskoj preokupaciji zavičajem, u nostalgičnoj intonaciji za izgubljenim prostorima djetinjstva samo je produbljivanje jednog toka ove poezije".(prof. Joža Skok)

U Gradskoj knjižnici i čitaonici "Metel Ožegović" Varaždin pohranjena je njegova cjelokupna ostavština u kojoj se čuva 6.110 knjiga i časopisa, rukopisi, pisma i osobne stvari. U raritetima zbirke ističe se dopisnica s potpisima književnika Ernesta Hemingwaya, Johna Dos Passosa i Ludwiga Renna, odaslana iz Madrida 1. svibnja 1937. godine.

Djela: Lirika, Zagreb, 1919; Grobnica, Zagreb, 1919; Sre­brna cesta, Zagreb, 1921; Beskućnici, Zagreb, 1921; Nove pesme, Beograd, 1923; Ljubav ptica Beograd, 1926; Izlet u nebo, Zagreb, 1928; Sabrana djela, I-II, Beograd, 1932; San pod brezom, Zagreb, 1940; Darovi za Bezimenu, Zagreb, 1942; Tamnica vremena, Zagreb, 1944; Pioniri grade, Za­greb, 1946; Put u život, Zagreb, 1946; Izabrane pjesme, Zagreb, 1947; Tri poeme, Zagreb, 1949; Lirska petoljetka, Zagreb, 1952; Cvijeće, Zagreb, 1952; Telegrafske basne, Zagreb, 1952; Lica i krajolici, Zagreb, 1954; Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, Zagreb, 1956; Noćno iverje, Za­greb, 1960; Epigrami, Zagreb, 1963; Izabrana djela, PSHK, knj. 100, Zagreb, 1963; Djela, Zagreb, 1963; Zubor živo­ta, Beograd, 1964; Drveni bicikl, Zagreb, 1964; Novo    noć­no iverje, Sarajevo, 1966; Lastavica nad gradom, Zagreb, 1966; List na vjetru, Zagreb, 1967; Majmun i naočale, Za­greb, 1967; Ptičji pjev, Zagreb, 1969; San ljetne noći, Sa­rajevo, 1972; Pisci i djela, Zagreb, 1972; Crni kos, Beograd, 1973; Drveni klinci, Zagreb, 1973; Pod Gupčevom lipom, Zagreb, 1976; Odabrana djela, I-VI, Zagreb, 1977; Daro­vi za Bezimenu, Zagreb, 1991.

 

 

 

JOSIP KRAŠ, NARODNI HEROJ.jpgKRAŠ Josip, sindikalni i politički radnik (Vuglovec, 26.03.1900. - Karlovac, 18.10.1941.). Rođen je u siromašnoj i brojnoj obitelji Valenta Kraša, rudara i Bare (rođ. Videc). U petnaestoj godini započinje učenje pekarskog zanata kod Julija Husnjaka u Gundulićevoj  ulici u Varaždinu, nakon čega odlazi u Zagreb i zapošljava se kao pekarski radnik.

Nakon I. svjetskog rata uključuje se u  radnički pokret i postaje sindikalni aktivist. 1920. godine izabran je za člana uprave Saveza živežarskih radnika. Nakon proglašenja šestojanuarske diktature osuđen je od Državnog suda za zaštitu države u Beogradu na 5 godina robije, koju je izdržao u Srijemskoj Mitrovici. 1936. godine organizirao je Zagrebu veliki štrajk pekara. Obnašao je dužnost tajnika Saveza živežarskih radnika, člana Oblasne uprave i tajnika Mjesnog međustrukovnog odbora URSS-a u Zagrebu. Uređivao je list Borba do zabrane 1929. godine i Radnik (1936.-1938.). Surađivao je s lijevo orijentiranim intelektualcima Zagreba: Božidarom Adžija, Ognjenom Prica, dr. Mladenom Ivekovićem, Vjećeslavom Holjevcem i drugima. Radi blage naravi, načelnosti, ustrajnosti i dosljednosti iz godina robijanja nosio je nadimak Papa. Nakon izdržane robije prisilno boravi u Ivancu i pomaže organizirati rudarske štrajkove  1936. i 1937. godine,  poslije kojih su ivanečkim rudarima povišene plaće i poboljšani radni uvjeti.  Od 1937. bio je član najviših rukovodnih tijela KPH i KPJ. Zbog političkog djelovanja bio je do 1940. jedanaest puta osuđivan i zatvaran, a nakon napada Njemačke na Jugoslaviju prešao je u ilegalnost.

Poginuo je u Karlovcu kao organizator antifašističke borbe za Kordun, Banovinu, Gorski Kotar i Primorje. Posmrtno je proglašen narodnim herojem, a Općina Ivanec uredila je 1965. godine njegovu rodnu kuću u Vuglovcu u memorijalni muzej.

 



STJEPAN VUKOVIĆ ARHEOLOG.jpgVUKOVIĆ Stjepan, arheolog (Zagreb, 12.10.1905. - Varaždin, 15.11. 1974.). Prvo je službovao kao učitelj u Jurketincu 1925. godine, a 1928. godine u Donjoj Voći, u koju je premješten po kazni zbog svojih  socijalnih nazora. Tridesetih godina dolazi u Ivanec, te radi u Odgojnom zavodu za mušku mladež Pahinsko, a neko vrijeme i kao učitelj Pučke dječačke škole. Od 1946. do 1949. predavao je na varaždinskoj gimnaziji. Osnovao je Arheološki odjel Gradskog muzeja Varaždin, u kojem su izloženi nalazi prapovijesti varaždinske okolice.

Svoj život posvetio je istraživanjima pretpovijesnih nalazišta šireg područja ivanečkog kraja: špilje Vindije, okolice Punikvi, Draguševca i Krča kraj Cerja Tužnog, te drugih nalazišta u varaždinskoj regiji. Istraživanje Vindije je njegovo životno djelo po trajanju istraživanja, obilju prethistorijskog materijala i objavljenim znanstvenim radovima. Istodobno je marljivo prikupljao i bilježio starodrevne postupke obrade kamena i drva, a njegova posljednja znanstvena preokupacija bila je eksperimentalna arheologija.

Istočno od Ivanca, blizu sela Punikvi otkrio je 1939. godine na otvorenim terenima oranica, usjeka kolotečina i vododerina nalazište paleolitskih kamena: klinove, šiljke, grebala i druga primitivna gruba oruđa. Pripadaju ranom ašelenskom stupnju, tj. drugom razdoblju starijeg kamenog doba. Po svojoj starosti i kulturnoj pripadnosti  nalaz pripada vremenu australopitekusa i atlantropa u Africi.  S. Vuković zaključuje da se radi o izrazitim primjercima jedne kamene industrije koja pripada donjem paleolitiku. Nalazi iz Punikvi su najstarije kamene rukotvorine otkrivene na području Hrvatske, a starost nađenih oruđa se procjenjuje na 500.000 godina, što je izuzetni nalaz u europskim relacijama.

 

 

RUDI RAJTER, SKLADATELJ I PEDAGOG.jpgRAJTER  Rudolf, glazbeni pedagog, skladatelj (Ivanec 9.06.1912. - Zagreb, 18.05.1969.). Djetinjstvo  je proveo u Ivancu, a Učiteljsku školu završio je u Čakovcu, gdje je glazbu je učio  kod prof. Janka Slogara.Uz prirodnu nadarenost za glazbu, u ranoj mladosti stekao je bogato iskustvo u sviranju glasovira i orgulja, u zborskom pjevanju, te dirigiranja tamburaškim orkestrom.

Službovao je kao nastavnik glazbe na mnogim školama u Hrvatskoj, bio voditelj  pjevačkih zborova, tamburaških orkestara i korepetitor osječke opere. Pedesetih godina završio je studij glazbe na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu. Od 1954. do 1969. godine  predavao je glazbeni odgoj i uspješno vodio pjevački zbor Osnovne eksperimentalne škole "Jordaovac" Zagreb. Na ovoj školi R. Rajter ostavio  neizbrisiv glazbeno-pedagoški trag iskreno predan svom pozivu.

Skladanjem se R. Rajter bavio od mladosti: popijevku Poleg jedne velke gore, uglazbio je na stihove Pavice Hrazdire početkom tridesetih godina, kao polaznik čakovečke preparandije. Svoju glazbenu narav pretakao je u lirske skladbe pune topline, jednostavnosti i nježnosti. Već i sami nazivi Rudekovih popevki govore o njegovoj ljubavi za zagorsko podrijetlo kojim se ponosio, a i rado ga isticao: Stara klet, V noči, Na malomu bregu, Detela se črleni, Čez kuruzu, Drenek cvete, Vu tujem svetu, Loza žuti, Sutla reka, Veseljak, Sreča.  

Skladao je popijevke za glas uz pratnju glasovira, prigodne skladbe, a Poputnicu ivanečkih planinara posvetio je dr. Adalbertu Georgijeviću, ivanečkom liječniku i obnovitelju planinarstva poslije  I. svjetskog rata. Bavio se i preradbama skladbi drugih autora za tamburaški zbor.

U "Zagorskom kalendaru" 1961. godine objavio je članak Pjevačka i muzička društva u Ivancu, na temelju podataka  Stanka Furjana, u kojem je prikazana ivanečka glazbena tradicija od početka 20. stoljeća.

 

 

IVO LADIKA KNJIŽEVNIK.jpgLADIKA Ivo, književnik (Stažnjevec kod Varaždina, 29.10.1912. - Vis, 16.08.1984.) Po ocu Ferdi i majci Ljubici Latković potječe iz učiteljske porodice. Osnovnu školu polazio je u Stažnjevcu od 1919.-1923. godine, nižu srednju školu  u Varaždinu, a Učiteljsku školu u Čakovcu 1923-1932. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a diplomirao u ljetu 1936. godine. Od 1939. do 1972. bio je profesor na raznim zagrebačkim srednjim školama, dvije godine novinar u kulturno-umjetničkoj redakciji Radio Zagreba, 7 godina redaktor u Leksikografskom zavodu FNRJ u Zagrebu i profesor na Visokoj privrednoj školi u Zagrebu.  

Pjesme je počeo pisati kao srednjoškolac, a prvo je objavio pjesmu u prozi Jesen. (Zagreb,1929.) Bio je urednik časopisa i zbornika: Književna revija (Zagreb, 1936.), Književno ogledalo (Zagreb, 1958.), Književna tribina (Zagreb,1958.) i Zagorski godišnjak (Zagreb,1971. dalje).

Najvažnije štampane kritike i proza:  “Suvremena kajkavska lirika”, Književnik, br. 12, 1937;  “Kultura jezika u književnom djelu Gorana Kovačića”, Jezik, br. 1, 1953; “Motiv mosta u Andrićevoj kronici Na Drini ćuprija", Stvaranje, br. 10, 1953; “O književnom djelu Ivana Gorana Kovačića”, Krugovi, br. 9-10,1954; “Goran Kovačić poslije smrti”, Hrvatsko kolo,1955; “Jezik i rječnik Jame Gorana Kovačića”, Jezik, br. 3, 1961; “Neke karakteristike Goranove Jame”, Zadarska revija, br.1,1962; “Goranov motiv groba u samoći”, 15 dana, br. 17, 1962; “Dnevnik gimnazijalke”, Revija, Osijek, br. 4, 5, 6 i 7, 1962: “Rime Goranove Jame”, Filologija, Zagreb, br. 4, 1963; “Partizanska lirika Gorana Kovačića”, Rukovet, Subotica, br. 1-2, 1963; “Zapisi o djetinjstvu”, Zagorski kalendar, 1964.-1969; knjige: Krleža kao lirik, Zagreb, 1940; Čistilište srca, Zagreb, 1940; Mihovil Pavlek Miškina, Zagreb, 1952; Ljubavi i otrovi, Zagreb, 1954; Svakidašnji zapisi, Zagreb, 1955; Danas i sutra, Zagreb, 1957; Drame, Zagreb, 1959; Zapisi o "goricama" Frana Galovića, Zagreb, 1963; Dnevnik gimnazijalke, Zagreb, 1963; Humoreske, Zagreb,1967. Eros i more, Zagreb,1974.

 

 

 

 

 

 



PROF ŠVELEC FRANJO 1916 - 2001.jpgŠVELEC Franjo, akademik (Koškovec, 17.08.1916. – Zadar, 26.12.2001.) Osnovnu školu pohađao je u Druškovcu, a Gimnaziju u Varaždinu. 1939. godine upisuje se na

Filozofski fakultet u Zagrebu i sudjeluje u studentskom pokretu. Nakon  napada Njemačke i stvaranja NDH vraća se u rodni kraj i surađuje sa narodno-oslobodilačkim pokretom i bio uhićen 1942. Nakon zatvora 1943. odlazi u partizane, biva ranjen više puta. Sudjelovao je u oslobođenju Zagreba i nastavlja studij.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1948. jugoslavenske književnosti i hrvatski jezik. Radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu, a od 1951. do 1956. bio je asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Obranio je disertaciju ''Književni rad Mavra Vetranovića''.  Izvanredni profesor Filozofskog fakulteta u Zadru postao je 1961. i redoviti profesor 1966. Umirovljen  je 1978. godine, izvanredni član JAZU postaje 1983, a redoviti  član 1991. 

1968. objavljuje monografiju ''Komički teatar Marina Držića'', no najznačajnije se bavio proučavanjem zadarskih renesansnih i baroknih pjesnika i objavio radove o Dživu Gunduliću, Dživa Bunića, Ignjata Đurđevića, Petra Zoranića i Jurja Barakovića. Zadarski književni krug predstavio je u knjizi ''Prošlost Zadra III'', ''Zadar pod mletačkom upravom''. Sistematičan i informativni prikaz literarne povijesti napisao je u ''Hrvatskoj književnosti sedamnaestog stoljeća'' – ''Povijest hrvatske književnosti 3'', naklade ''Liber'' i ''Mladost'' Zagreb, 1974.

Nagrađen je 1966. godišnjom nagradom Grada Zadra, 1971. republičkom nagradom Božidar Adžija za istaknuto znanstveno djelo te 1987. nagradom Grada Zadra za životno djelo.

 

 

 

METOD HRG IVANEC 1916 ZAGREB 1989 SVEĆENIK I POVJESNIČAR NACIONALNE I CRKVENE POVIJESTI.jpgHRG Metod, arhivist i povjesničar nacionalne i crkvene povijesti (Ivanec 16.09.1916. - Zagreb, 17.11.1989.). Osnovnu školu pohađao je u Ivancu, a gimnaziju u prvoj generaciji u Nadbiskupskom dječačkom sjemeništu na Šalati. Diplomirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1942. godine i zaređen za svećenika. Pet godina bio je kapelan u Sv. Ivanu Jelini, a od 1947. privremeni upravitelj župe Sveta Nedjelja, kasnije i stalni župnik ove župe. Od 1964. do l966. bio je dekan okićkog dekanata. Arhivist zagrebačkog kaptola (koji se čuva kao depozit Državnog arhiva Hrvatske) bio je od 1966. i ostao do umirovljenja 31. XII.1976.

Radio je na sređivanju Kaptolskog i Nadbiskupskog arhiva, čija građa nije bila objedinjena ni sistematizirana. Istražio je i objavio knjigu Kanonske vizitacije zagrebačke (nad)biskupije (uz J. Kolanovića). Uz ostale suradnike Arhiva radio je na objavljivanju 8.,9.,10. i 11. sveska Zaključaka Hrvatskog sabora za razdoblje 1759.-1814. S Josipom Kolanovićem objavio je Novu građu o Jurju Dalmatincu i Seljačke bune XV.-XVIII. st. u Arhivskom vjesniku. Od naročitog značenja za nacionalnu crkvenu povijest je objavljivanje Dnevnika biskupa Maksimilijana Vrhovca, objavljen 1987. godine.

M. Hrg je istraživao i stariju ivanečku povijest, a u Ivanečkom kalendaru objavio je neprocjenjivo značajne priloge: Ivanec prvi puta u povijesnom dokumentu od 22. lipnja 1396. godine (s prijevodom isprave  Ivana Paližne ml. iz 1396. godine i tumačenje dokumenta); Seljačka buna u Ivancu i Beli 1568.-1569. godine;  Stanovništvo Ivanca i

okolice  godine 1649., te o naselju Vuglovec u 15. i 16. stoljeću. Iza neočekivane smrti na radnom stolu je ostavio nedovršen rukopis spomenice ivanečke župe.

 

P JAGETIĆ.jpgJAGETIĆ, Petar, fotograf (Ivanec, 15.06.1917. – Ivanec, 20.03.1998.) Fotografiju je učio od Otokara Hrazdire, Slavka Maleza, Miroslava Kunića, Milana Čičeka – ivanečkih fotoamatera, koji su sami izrađivali fotografije i sudjelovali na izložbama u Ivancu, Osijeku i Rijeci. Bio je član Fotosekcije HPD ''Ivančica'' koju je osnovao i vodio O. Hrazdira.

Učio je tipografski zanat u Odžacima (Bačka), a od 1932. do 1941. radi u tiskarama u Novom Sadu. 1946. položio je majstorski ispit za fotografa u Zagrebu i u Ivancu otvorio foto-atelje, koji je vodio do visoke starosti. Na fotografijama je zabilježio Ivanec, rudare, ivanečki krajolik i svakodnevni život.

Petar Jagetić je osnivač reklamne fotografije u Hrvatskoj, a zapamćene su njegove reklame za bombone i čokoladu ''Kraš'', sunčane naočale ''Ghetaldus'',''Badel'' i ''Niveu''. Grad Ivanec otkupio je njegovu fotografsku ostavštinu, koja je digitalno obrađena.

 



LADISLAV ŠABAN, PROF. KLAVIRA I ISTRAŽIVAČ ORGULJA.jpgŠABAN Ladislav, klavirski pedagog, muzikolog i pisac ivanečke povijesti (Lepoglava, 3.01. 1918. - Zagreb, 25.07.1985.).  Djetinjstvo je proveo u ivanečkom dvorcu uz djeda Božidara Kukuljevića i baku Klaru (barunicu rođ. Maroičić) i bio svjedokom starog života na vlastelinstvu. Dvorac je 1934. godine otkupio njegov otac dr. Josip Šaban, svojedobno upravitelj lepoglavske kaznione. Ladislav Šaban istraživao je ivanečku povijest  i ostavio neprocjenjivo vrijedne zapise o ivanečkom starom gradu na temelju izvorne dokumentacije i osobnog poznavanja obiteljskog stanja.

Završio je studij klavira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koncertantni i pedagoški smjer kao student prof. Svetislava Stančića. Kraće se vrijeme usavršavao kod njemačkog klavirskog pedagoga Carla Leimera u Wiesbadenu. Opredijelio se za pedagoški rad i do kraja života bio profesor klavira i metodike tog instrumenta na Muzičkoj akademiji. Odgojio je velik broj mladih pijanista i nastavnika klavira.  Klavirsku pedagogiju predavao je i na stručnim  seminarima, pisao o metodici nastave klavira i priredio za tisak 15 izdanja klavirskih skladbi.

Neumorno je istraživao hrvatsku glazbenu baštinu i kulturnu povijest, a posebno su ga

privlačile orgulje. Istraživao je povijest orguljarstva u Hrvatskoj, uz sustavni pregled, utvrđivanje stanja i evidentiranje svih orgulja u RH. Napisao je brojne radove iz glazbene prošlosti Varaždina i okolice, povijesti muzičkog školstva u Hrvatskoj i djelovanja Hrvatskog glazbenog zavoda.  Za člana suradnika JAZU (HAZU) izabran je 1975. godine.

Po osobnoj želji sahranjen je u grobnici djeda Božidara Kukuljevića na ivanečkom groblju.

 

 

 

MONS. ĆIRIL KOS, ĐAKOVAČKI BISKUP.jpgKOS Ćiril, biskup đakovački i srijemski (Ribić-brijeg 19.11.1919. – Osijek, 6.07.2003.) Obitelj msgr. Ćirila Kosa (djed i otac) se 1925. godine odlučila za preseljenje u Slavoniju radi boljih životnih uvjeta. Osnovnu školu  polazio je Hrkanovcima (kraj Valpova i Našica) od 1927. do 1931. godine, a Klasičnu franjevačku gimnaziju u Širokom Brijegu. Bogosloviju u Đakovu pohađao je od 1939. do 1944., a za svećenika zaređen je  9.07.1944. godine. Prvo je bio kapelan u Srijemskoj Mitrovici (1944.-1946.), župnik u Trnjanima (1946. -1951.) i duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu u Đakovu. Nakon dvije i pol godine provedene u zatvoru zbog neutemeljene političke krivnje, imenovan je tajnikom Biskupskog ordinarijata u Đakovu (1962.-1973.)

Za biskupa đakovačkog i srijemskog imenovan je 5.02.1974. i zaređen u đakovačkoj katedrali 17.03.1974. Na dužnosti biskupa  razvio je opsežnu i neumornu aktivnost. Pored bogate pastoralne djelatnosti, doprinio je izgradnji doma umirovljenih svećenika i

pomoć suradnika modernizirao je biskupsku ekonomiju.

Na poticaj msgr. Ć. Kosa, uz priloge vjernika i pomoć "Caritasa" na području biskupije sagrađene su nove crkve i župni domovi, te obnovljena stara crkvena zdanja. Osnovane su nove župe u Osijeku, Slavonskom Brodu, Vinkovcima i Đakovu. Podignute su vjeronaučne dvorane i  drugi objekti. Njegovim zalaganjem održana je 1982. godine proslava stogodišnjice posvete Strossmayerove  katedrale, a 1985. u Đakovu je održan međunarodni simpozij 1100. godišnjice smrti Sv. Metoda i Ćirila, dok je 1989. obilježeno 750 godina povijesnog spomena Đakova i postanka biskupije.

Msgr. Ć. Kos je 1994. godine skromno obilježio "zlatnu" - 50. obljetnicu svoga svečeništva, a svečano misno slavlje održano je i u ivanečkoj župnoj crkvi Sv. Magdalene. Umirovljen je 1997. godine.

 

 

 

 

 

 

ŠAGI BUNIĆ JANKO.jpgTOMISLAV JANKO ŠAGI-BUNIĆ (Janko Šagi, od 1960. upotrebljava književno ime Tomislav Janko Šagi-Bunić) (Brodarevec kraj Varaždina 2. 02. 1923. – Zagreb, 21. 07. 1999.), hrvatski teolog, franjevac kapucin. Profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu postaje akademske godine 1952/53. Za dekana Fakulteta izabran je akad. god. 1969/70, u godini proslave 300. obljetnice utemeljenja Zagrebačkog sveučilišta, zatim ponovno u više navrata. 1979. Šagi-Bunić je izabran za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

U svojstvu privatnog teologa zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franje Šepera, Šagi-Bunić prisustvuje svim zasjedanjima (4) Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.)

 

 

 



 

MIRKO MALEZ, AKADEMIK, PALEONTOLOG.jpgMALEZ Mirko, paleontolog (Ivanec 5.11.1924. - Zagreb, 23.08.1990.). Osnovnu školu i mehaničarski zanat izučio je u Ivancu, ali je marljiv i nadaren  stekao srednjoškolsko obrazovanje u Varaždinu. Kao učenik varaždinske gimnazije sudjeluje u  ljetnim arheološkim istraživanjima u varaždinskoj okolici pod vodstvom Stjepana Vukovića. 1948. započinje studij geoloških znanosti na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U vrijeme studija radio je kao tehnički suradnik u Geološko-paleontološkom zavodu, te je uz rad diplomirao 1953. godine. Bio je asistent u Geološko-paleontološkoj zbirci i laboratoriju za krš JAZU, koji kasnije pod njegovim vodstvom postaje Zavod za paleontologiju i geologiju kvartara. Doktorirao je 1963., a redovan član JAZU (HAZU) postao je 1979. godine.

Svojom svestranošću, požrtvovanjem i istraživanjima postigao je velik znanstveni ugled

na području paleozoologije, paleoantropologije, speleologije i geologije kvartara. Njegov neumorni rad obogatio je hrvatsku i svjetsku znanost o spiljskim naslagama Vindije, Velike pećine na Ravnoj gori, o pojavama ledenih klinova, krioturbaciji, razvitku riječnih terasa i dr. Najveći broj radova posvetio je faunama fosilnih sisavaca pleistocena, njihovoj rasprostranjenosti, migracijama i vrstama u geološkoj prošlosti. Kompleksno je analizirao nalazišta fosilnih ljudi u Vindiji, Velikoj pećini i drugim lokalitetima Hrvatske i uspoređivao svoja istraživanja s europskim nalazima. Za svoj bogat znanstveni rad bio je odlikovan visokim odličjima i izabran za člana Austrijske akademije znanosti 1989. godine.

Objavio je više stotina znanstvenih stručnih i popularnih radova, a značajno mjesto u

njegovim istraživanjima uvijek je imao ivanečki kraj.

 

 

 

 

 

VRESK 2.jpgVRESK Josip, slikar (Bedenec, 25.05.1925. – Zagreb, 7.12.2004). Od ranog djetinjstva stvarao je u drvetu i glini, a njegov talenat prvo zapaža učitelj u Kuljevčici Šime Kurelić. Dr. Adalbert Georgijević preporučuje ga slikaru  Ivi Režeku i profesoru Ljubi Babiću. Bio je najmlađi slikar (sa 14 godina) koji 1939. sudjeluje kao gost uz Krstu Hegedušića na izložbi grupe "BA-BE-MI" - Babić, Becić, Miše. Nakon izložbe upisuje se na Obrtnu školu, a kasnije nastavlja studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Od 1948. godine redovito sudjeluje na izložbama likovnih umjetnika Hrvatskog zagorja i Međimurja, te na skupnim izložbama ULUH-a 1960. i 1978. godine. Samostalno je izlagao u Galeriji slika u Varaždinu 1978. godine, a njegova retrospektivna izložba 1939.- -1982. održana je u Galeriji "Karas" u Zagrebu 1982. godine.

Vreskovo slikarstvo ostaje privrženo tradiciji, klasičnoj slikarskoj školi i izvanrednom  poznavanju vještine i zanata. Njegovi izvori inspiracije vezani su za stvarnost oblika - pejzaža, ljudi i stvari. U biti svoje strukture on je realni promatrač koji s preciznošću zapaža i doživljava emocijama. Ciklus Zagorje  obilježen je jednostavnim i toplim motivima, ali vri od živih i intenzivnih boja koje odišu optimizmom i životnom radošću. Vresk je dubrovačku  arhitekturu ostvario ekspresivno i proživljeno u tamnim tonalite- tima, ali s produbljenim pristupom motivu.  Dubrovnik je za slikara slojeviti znak, arhaika čije su vizure impuls asocijacijama o povijesti i vremenu. Kreativna kompozicija negira predmetnost ambijenta arhitekture, pa su stoga dubrovački motivi elegični i nostalgični doživljaj Vreskovog autohtonog likovnog istraživanja. Njegovo je slikarstvo ostalo vjerno linijama, oblicima i bojama kojima je izrazio snagu svojeg talenta, iskrenost i osjećajnost.

 

 

MILIVOJ ŽUPANIĆ.jpgŽUPANIĆ Milivoj, pravnik, (Ivanec, 5.09.1925.- Zagreb, 8.06.2005.) Osnovnu školu pohađao je u Ivancu, a Realnu gimnaziju u Varaždinu. U vrijeme II. svjetskog rata sudjeluje u antifašističkom pokretu, a nakon oslobođenja prvo je urednik Varaždinskih vijesti i dopisnik zagrebačkih listova iz Varaždina. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1949. godine, a nakon završenog studija radi u Narodnom odboru kotara Ivanec i Narodnom odboru kotara Varaždin  kao pravni referent, savjetnik, načelnik i tajnik. U Ivancu je živio do sredine šezdesetih godina i bio uključen u djelatnost društvenih organi- zacija, a naročito Planinarskog društva "Ivančica". Zaslužan je za obnovu piramide  na Ivančici i uređenje izvora Mrzljak 1958. godine.

Od osnutka Ustavnog suda Hrvatske 1964. godine bio je savjetnik i tajnik Suda, a u svibnju 1983. u Saboru SRH izabran je za člana Suda. Kroz dva mandata Sabora bio je član Zakonodavno-pravne komisije Sabora, zagrebački gradski odbornik i predsjednik Komisije za propise i organizacijska pitanja gradske skupštine.  

U Ustavnom sudu Hrvatske bio je predsjednik Komisije za praćenje pojava od interesa za ustavnost i zakonitost i zamjenik predsjednika Suda. Predsjednik Ustavnog suda SR Hrvatske bio je 1988. i 1989. godine. Nakon toga ponovno je sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske  do 1992. godine, kada je umirovljen.

Objavio je više znanstvenih radova: Profil kadrova u lokaknim organima državne uprave, Zagreb, 1961.; Procesne radnje pred sudovima, 1967.; Ostvarivaje sudske funkcije, 1979.; Promjene Ustava SFRJ, 1988.; Promjene Ustava SR Hrvatske, 1989. (knjige) U stručnim radovima (više od stotinu jedinica u periodici) analizirao je nadležnost ustavnog suda u razrješavaju sukoba nadležnosti između sudova i organa uprave, o ocjenjivanju propisa općinskih skupština i općih akata radnih organizacija, problematici općih i pojedinačnih akata, pravnim posljedicama odluka ustavnog suda.

 

 

 

 

FRANJO SANKOVIĆ, PROF. DR. VETERINE.jpgSANKOVIĆ Franjo, redovni profesor Veterinarskog fakulteta u Zagrebu (u mirovini), (Vuglovec, 1928. – Zagreb, 2001.). Osnovnu školu pohađao je u Ivancu, a Gimnaziju u Varaždinu. 1947. godine upisao je studij na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, a diplomirao je 1953. godine. Prvo je radio u Veterinarskoj stanici u Ivancu i ambulanti u Bednji, a od  1961. na Kirurškoj klinici Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.

Doktorat nauka stekao je 1962. godine disertacijom Otpornost peritoneuma u konja kod operativnih zahvata abdomena. Boravio je na stručnom usavršavanju na visokim veterinarskim učilištima u Utrechtu i Cambridgeu radi specijalizacije kirurgije goveda i drugih domaćih životinja. Za docenta Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izabran je 1970. godine, izvanrednog profesora 1975. Za redovnog profesora kirurgije, ortopedije i oftamologije biran je od 1981. godine do umirovljenja krajem 1993. godine.  

Popis znanstvenih radova prof. dr. F. Sankovića obuhvaća 75 jedinica, a stručni i nastavni prilozi 25 naslova. Sudjelovao je u grupi dr. Ive Horvata za kartiranje biljnih zajednica zapadne Hrvatske.

Najznačajniji prinos dr. Sankovića su istraživanja peritoneuma konja i akutnih abdominalnih bolesti domaćih životinja, uz hematološka i citološka ispitivanja, te usavršavanje kirurških zahvata. Aktivno je radio na proučavanju i suzbijanju šepavosti goveda i ovaca na području Hrvatske. Radovima iz eksperimentalne kirurgije uveo je brojne novine i postupke koji su našli primjenu u humanoj i veterinarskoj medicini.

Uz znanstveni rad prof. F. Sanković nije zaboravljao rodni kraj: u razgovoru sa slikarom Mirkom Račkim oživio je njegova sjećanja na dragi stari Ivanec s početka 20. stoljeća. Članak je objavljen u Ivanečkom kalendaru '80, str. 42-46.

 

 

DR.SC. EDUARD KUŠEN, ARHITEKT.jpgKUŠEN Eduard, arhitekt i publicist (Ivanec, 20.12.1936). Završio Gimnaziju u Varaždinu 1956, u Zagrebu diplomirao 1963. i doktorirao 2000. na Arhitektonskom fakultetu sa temom Metodologija prostorne valorizacije turističkih privlačnosti. Od 1964. do 1976. radio je u više zagrebačkih privrednih poduzeća, zatim do 1986. u Republičkom sekretarijatu za urbanizam, građevinarstvo, stambene i komunalne poslove. U Institutu za turizam Hrvatske bio znanstveni suradnik do umirovljenja 2004. Bavio se urbanističko-prostornim, gospodarskim, ekološkim i kulturnim temama u turizmu. Autor je sveučilišnog priručnika Turistička atrakcijska osnova (2002.) i poglavlja o zdravstvenom turizmu u knjizi Hrvatski turizam – plavo, bijelo, zeleno (2006.)

E. Kušen je autor, urednik i suradnik brojnih publikacija i zbornika o povijesti i kulturi Ivanečkog kraja: Ivanečki kalendar 1974-1994; Ivanečka škrinjica ; Zbornik 700 godina Ivanca (1997.) ; Mjesta u podnožju Ivančice kroz razglednice (2005.) i dr. U Ivanečkoj bibliografiji (Kraš, 2013.) zabilježeno je 65 njegovih članaka najraznovrsnijeg sadržaja sa područja Ivanca i okolice.